Ostavljate dete vaspitačici, ono plače, a vama se srce cepa! Stručnjaci kažu – TO JE DOBRO: Sve o privikavanju na vrtić i KLJUČNIM greškama roditelja

Za roditelje trenutak kada dete prvi put pođe u vrtić može biti i emotivan i uzbudljiv, ali i veoma izazovan. U čitavom spektru emocija koje se smenjuju kao na traci, umetnost je zadržati hladnu glavu i razumno reagovati. Međusobno okovani strahom od odvajanja, slama vam se srce dok ga gledate kako pruža otpor i neprekidno plače jer se uplašilo nove sredine. Ne pomažu ni utešne reči vaspitača ni činjenica da tako mora jer nema ko da ga čuva. Ali ono što vas najviše muči u ponašanju deteta u trenutku odvajanja, po rečima psihologa, zapravo se tumači kao dobar znak.
0

 

Jovana Stojković, psiholog i psihoterapeut, za “Blic” kaže da je “polazak u vrtić jedan od najemotivnijih trenutaka za roditelje, čak emotivniji od polaska u školu, zato što je to njihovo prvo odvajanje. Budu jako uznemireni, nervozni i zabrinuti. Nažalost, dete sve to oseća jer roditelji projektuju svoja osećanja na njih. Najmlađi sve to doživljavaju prenaglašeno jer ne znaju šta se dešava.”
Vrtić pre treće godine, da ili ne

Odavno se vode polemike u vezi sa tim u kom uzrastu treba dete dati u vrtić. Stručnjaci imaju jasan stav o tome.

“Ja sam za to da, ukoliko roditelji imaju mogućnosti, ne šalju decu u vrtić do treće godine jer se do tada razvija povezanost i veoma je bitno da deca imaju bazu sigurnosti. To je najčešće majka, otac ili neki staratelj. Deca pre treće godine nemaju razvijenu inteligenciju za socijalizaciju, a nakon treće godine nastupa veoma važan period za razvijanje socijalnih veština i emocija.”

Naša sagovornica napominje da je veoma važno dete prethodno pripremiti za vrtić.

“Treba mu pričati o tome, da ne bi bilo uplašeno. Dobro je otići i pogledati prostor, da dete zna šta ga čeka, da će tamo upoznati drugare, igrati se, crtati… Naravno da je poželjno i obavezno postepeno privikavanje na vrtić, sa kraćim dnevnim boravcima.”
„Plakanje je dobar znak“

Jovana Stojković, psiholog i psihoterapeut, za “Blic” kaže da je “polazak u vrtić jedan od najemotivnijih trenutaka za roditelje, čak emotivniji od polaska u školu, zato što je to njihovo prvo odvajanje. Budu jako uznemireni, nervozni i zabrinuti. Nažalost, dete sve to oseća jer roditelji projektuju svoja osećanja na njih. Najmlađi sve to doživljavaju prenaglašeno jer ne znaju šta se dešava.”
Vrtić pre treće godine, da ili ne

Odavno se vode polemike u vezi sa tim u kom uzrastu treba dete dati u vrtić. Stručnjaci imaju jasan stav o tome.

“Ja sam za to da, ukoliko roditelji imaju mogućnosti, ne šalju decu u vrtić do treće godine jer se do tada razvija povezanost i veoma je bitno da deca imaju bazu sigurnosti. To je najčešće majka, otac ili neki staratelj. Deca pre treće godine nemaju razvijenu inteligenciju za socijalizaciju, a nakon treće godine nastupa veoma važan period za razvijanje socijalnih veština i emocija.”

Naša sagovornica napominje da je veoma važno dete prethodno pripremiti za vrtić.

“Treba mu pričati o tome, da ne bi bilo uplašeno. Dobro je otići i pogledati prostor, da dete zna šta ga čeka, da će tamo upoznati drugare, igrati se, crtati… Naravno da je poželjno i obavezno postepeno privikavanje na vrtić, sa kraćim dnevnim boravcima.”

„Plakanje je dobar znak“

Ono što roditelje tokom perioda adaptacije u vrtiću najviše uznemirava jeste detetov plač. Koliko ste puta čuli da kažu “plačem i ja zajedno sa njim”, ili “gledam kako dvoje, troje u celoj grupi plaču i prilazim da ih utešim, a ne znam ni moje kako će reagovati kad ga ostavim”, do toga da ima slučajeva da su roditelji decu ispisivali iz vrtića jer su stalno plakala.

Izvor/ Saznaj više : blic.rs

Ostavite komentar

Pošaljite vest